Kome treba feminizam?

Kome treba feminizam?

Kada je Simone de Beauvoir napisala da se ženom ne rađa već postaje, sasvim sigurno nije mislila na današnje interpretacije koje su ženskost komercijalizirale i svele ženske 'posebnosti' na odjeću i proizvode za uljepšavanje. I naravno, 'ženske praznike': Dan žena, Valentinovo, Dan majki. Postajanje ženom podrazumijeva društvene i biološke procese kojima se žena razvija (najčešće) kao drugost muškarca: nejednaka u statusu, različita u mogućnostima, ograničena u prilikama. Ženom se postaje: ono što se rodi još je neodređeno, društvo spolu daje karakteristike, civilizacija ju je odredila Drugom; osim toga, nastajanje ženom je proces, žena je u početku nedovršena i nastaje tijekom cijeloga života.[i]

Posmatrati danas poziciju žena bez osvrta na razvoj i borbu za prava nije moguće. Sve ono što se čini kao 'normalna' jednakost danas je rezultat duge borbe u prošlosti. Gdje je tu feminizam?

Feminizam je pokret koji je nastao u zapadnim zemljama kao jedna od posljedica industrijske revolucije. Razvoj feminizma se odvijao u nekoliko valova:

Izraz 'feminizam' se danas široko koristi, i iako datira u 1800te godine, upravo široka upotreba i različite populističke interpretacije vežu negativne konotacije za ovaj termin.

Feminizam je – kao i mnogi drugi -IZMI – pokret, ideologija, lično uverenje, mreža teorijskih pozicija, polazna tačka u razmatranju fenomena koji se više i ne moraju ticati žena, pojmovni okvir, skup različitih (ponekad izrazito kreativnih, ponekad teskobno arhivarskih) aktivnosti čiji je cilj pospešenje položaja u kojem se žene danas nalaze, a neretko i pokušaj da se istorija pročita drugačije, da se iz njenog tkanja „izvuku“ neka nevidljiva mesta koja bi mogla poslužiti kao putokaz za buduće prakse. Feminizam nije lako zahvatiti jednom definicijom.^[iv]

Ako razumijemo njegov historijski kontekst i potrebe koje su postojale u tadašnjim društvima, u nastavku feminizam želimo posmatrati kao nešto prisutno sada. Sa svim nejasnoćama i pitanjima, odnosno posmatrajući ga kroz leće onoga što danas živimo. Možete li prepoznati feminizam oko sebe?

Zamagljene žene, otuđeni prostori

Prvi feministički zahtjevi usmjereni su prema postizanju jednakih mogućnosti žena u obrazovanju, zaposlenosti i politici. Simone de Beauvoir ističe da oslobođenje žene znači i oslobođenje muškarca te da je privatno istodobno i političko. Drugi spol je vjerovatno najuticajnija feministička knjiga, koja je osvijestila žene da njihov status u društvu nije prirodno stanje stvari.[v] Važan korak u borbi za jednakost sigurno jeste spoznaja o nevidljivosti žena. Ne njihovom nepostojanju kao osoba ženskog spola već neprisustvo njihovih prava, odsustvo mogućnosti i učešća u javnom i privatnom životu. Nadalje, kako razlikovati 'javno' i 'privatno', te kako 'lično' jeste 'političko'?

Prije svega, prostor javnog bi se, čitajući poredak stvari, mogao označiti prostorom muškog, a prostor privatnog prostorom ženskog. Ova umjetna podjela je institucionalizirala mnoge oblike dalje nejednakosti (obrazovanje, seksualnost, politički život) i zahtijevala otvaranje ovih prostora. Ta bitka i dalje traje.[vi] Poziv na „lično je političko“  u prvi plan stavlja ono što je do tada ostajalo potpuno u sjeni – svijest o tome da oslobađanje žene nije samo omogućavanje njene vidljivosti u javnom prostoru, već i borba za ravnopravnost unutar privatnog prostora.[vii]

Kada bi sve žene (jednog grada, jedne zemlje, jednog kontinenta ili sveta) izašle na ulicu, to bi bio najmasovniji zamislivi skup. Kada bi sve žene izašle na ulicu, ne bi stali samo pogoni i biznis kao i obično, zaustavilo bi se i sitno, fino tkanje svakodnevice koje podrazumeva mnogo sati neplaćenog, „emotivnog“ rada – mnogi bi tog dana ostali praznog stomaka, neopranih turova, nepodsečenih noktiju. Kada bi sve žene izašle na ulicu, shvatile bi da nisu same, da ona do nje i ona tamo malo dalje pričaju istu priču: jer lično jeste političko. ^[viii]

Feminizam nije ugodno utočište, niti komforna pozicija u kojoj se može odvojiti od stvarnosti. Nije takav, jer pozicija marginaliziranih uslovljava svakodnevni otpor i osvajanje prostora slobode i prava. Opresija nije jednokratna akcija niti su njene posljedice trenutne. U 2020.godini otprilike polovina svjetskih muškaraca i žena smatra da su muškarci bolji politički lideri, a preko 40% smatra da muškarci čine bolje rukovodioce u poslovanju te da muškarci imaju više prava na posao kada je posla malo. I još: 28% misli da je opravdano da muškarac pretuče svoju ženu.[ix] Seksizam, mizoginija, pa čak i izostanak rodno osjetljivog jezika ispunjavaju sve sfere naših života.

Žene koje mrze muškarce

Feminizam nikada nije bio opšteprihvaćena ideja – ovaj pokret je propitivao ukorijenjene stavove o rodnim ulogama, patrijarhalno poimanje života i porodice te religijske interpretacije žene. Zajedno, ovi elementi su držali žene u nejednakom položaju u odnosu na muškarce, crpeći svoju snagu u tradiciji, moralu i vjerskim uvjerenjima. Radi jednostavne ilustracije (i podsjećanja) šta nejednakost predstavlja, pogledajmo neke od historijskih činjenica: žene nisu imale pravo glasa (tzv.opšte pravo glasa) na izborima do 1945. godine u Jugoslaviji; tek prije nešto više od 100 godina omogućeno je obrazovanje za djevojčice; pravo na imovinu se još uvijek negdje tumači kroz običaj ne zakone.[x]  Ukoliko pogledate informacije o ovim temama, vidjećete da se koristi terminologija da su žene ova različita prava 'dobile'. Pogrešno. Žene su svako od ovih prava izborile i te borbe nisu bile ni lake ni kratke. Ono što danas smatramo normalnim uslovima života (jednako pravo glasa, mogućnost rada, braka i razvoda, abortusa) nije se podrazumijevalo. Ono što i dalje smatramo rodno-uslovljenom nejednakošću i jeste neravnopravnost, a borba vjerovatno neće nikada prestati. Jer su uzroci nejednakosti između spolova upleteni u društvenu stvarnost, utkani u naše identitete i još uvijek vrlo prisutni. U samoj osnovi feminizma jeste unaprjeđenje položaja žena uklanjanjem spolne dominacije i diskriminacije. Samo rodna jednakost u svim područjima života (privatni i javni) može rezultirati ravnopravnošću.

Kada spominjemo položaj žene, vrlo često ćemo primijetiti da je uokviren sterotipima (kakva žena treba biti – mila, tiha, ljubazna, odmjerena, pristojna, poslušna, udata, majka; odnosno šta je žena ako nije ono što treba biti). Isto tako feminizam nosi breme sterotipa – najčešće da je agresivan, promoviše nadmoć žena nad muškarcima i nepotreban. Biti feministkinja tako se čuje kao žena koja mrzi muškarce. Ove poglede dijele i muškarci i žene, odnosno antifeminizam nije isključivo rezervisan za muškarce. Feminizam propituje tradicionalne strukture moći u društvu;[xi] zato ima smisla da se osobe koje imaju koristi od tih struktura protive svemu s potencijalom da ih poremeti.[xii] Dakle, promjena nije dobra jer se razumijeva da jednaka prava između spolova nužno znače oduzimanje nekome nečega. I uspostavljanje novog sistema nadmoći ignorišući temeljnu vrijednost feminističkih zahtjeva – jednakost.

Još jedan od problema, izuzev patrijarhalnih stavova i privilegija koji su ranije spomenuti, jeste udaljavanje samog termina 'feminizam' od onoga što u svakodnevnom životu ravnopravnost znači. Ponekad se čini da je feminizam zastrašujuća riječ. Feminizam postaje ružna riječ, a oglašavanje feministkinjom povlači etiketiranje. Uzroci svakako leže u retorikama koje predstavljaju feministkinje kao nasilne, ubice djece (aborusi), uništivačicama porodičnih vrijednosti, lezbejkama, ukratko zahtjev za ravnopravnost više ne može da definiše feminizam.[xiii]

„Stvar je u tome da čim kažeš kako si feministkinja, nekako te etiketiraju. Stvore sliku glasne agresivne aktivistice koja mrzi muškarce. Jednom kad imaš tu etiketu, muškarci ti uvijek upute užasan pogled. Ljudi pretpostavljaju da ćeš komentirati nešto feminisitčki u svakom razgovoru.”[xiv]

Kritike feminističkom pokretu ili njegovim oblicima nisu vezani samo za osporavanje feminizma kao takvog. Unutar djelovanja različitih smjerova, valova, oblika potrebno je zadržati kritički pristup i preispitivanje prema onom što feminiz(mi) proizvode, što možemo vidjeti na primjeru intersekcionalnosti.[xv]

Je li feminizam samo za žene? Naravno da nije! Ravnopravnost bez učešća muškaraca nije moguća, pa ni poželjna. Feministi su muškarci koji se zalažu za rodnu ravnopravnost jednako kao i žene. Nerijetko ćete čuti od strane osviještenih muškaraca (političara, recimo) kako će podržati žene u njihovoj borbi za jednakost. Ipak, ovo nije samo 'ženska' borba. Posljedice nejednakosti se itekako osjete i odražavaju na porodicu, ekonomiju, siromaštvo, kulturu, napredak društva u cjelini – ne samo žena kao 'ranjive' kategorije. Da li će seksualno uznemiavanje na radnom mjestu uticati samo na ženu koja mu je izložena? Da li će otkaz zbog trudnoće pogoditi samo ženu koja je otpuštena? Da li će nedostatak zdravstvene brige pogoditi samo bolesnu ženu? Da li je rodno-zasnovano nasilje samo privatni problem? Sublimirano: patrijarhat šteti svima.[xvi] U svoj suštini, feminizam se odnosi na jednakost svih marginalizovanih grupa - jednakost za one koji su LGBTQIA, osobe sa invaliditetom i etničke i rasne manjine. Briga o feminizmu znači briga o ljudima koji se uklapaju u te kategorije. I na kraju, feminizam nije posvećen samo promjeni negativnih stereotipa o ženama. Velika strana feminizma je razumijevanje stereotipa o maskulinitetu i uticaju koji ti stereotipi imaju na društvo.

Čiji je feminizam?

U vrijeme kada se čini da se prostori sloboda šire, zašto i dalje postoji otpor prema feminizmu? Pomalo je kontradiktorna situacija u kojoj su znanje i informacije nadohvat svima, a repatrijarhalizacija je sve prisutnija, i ženama se manipuliše zbog natalitetnih politika. Kada govorimo iz pozicija iz kojih se naš glas može sve snažnije čuti, ujedno jačaju pokreti za utišavanje. Zašto kada imamo izborene bolje pozicije, moramo da se suočavamo sa vraćanjem unazad u pogledu prava? Je li ovo vrijeme za 'jedan korak naprijed, nazad dva'?

Preostali patrijarhalni obrasci i mizoginija sada su (p)ostali osnova za nove načine ispoljavanja opresije nad ženama uključujući zahtjeve za ostankom u rigidno određenim tradicionalnim rodnim ulogama.[xvii] Trebamo li govoriti o neuspjehu feminizma? Rekla bih da ne – radije da govorimo o čvrstom preplitanju osvojenih prava, sloboda i prostora sa novim zahtjevima starog patrijarhata. Poput onog da žene imaju pravo na rad, napredovanje ali stvarnost je drastično različita od norme – dok sa druge strane zahtjevi za brigom o kući, djeci, starijima ostaju, ne raspoređujući teret privatnog već ga dodajući.

Rodnu nejednakost u domaćinstvima i zajednicama karakteriše nejednakost u više dimenzija, a začarani krugovi nemoći, stigmatizacije, diskriminacije, isključenja i materijalnih uskraćivanja međusobno se jačaju. Ljudski se razvoj odnosi na širenje materijalnih sloboda i izbora, a prečesto se žene suočavaju s vrlo ograničenim ili čak „tragičnim“ izborima.[xviii]

Gdje su tu ženski pokreti? Ili počinjemo djelovati na individualnom nivou? Ženski pokreti dakako postoje, no nisu jaki niti jedinstveni koliko nam treba da budu. Od AFŽ-a do savemenih aktivističkih akcija u online i offline svijetu, pokret se razvodnjava i slabi. Različitosti u djelovanju, u fokusima, u alatima pa i u podršci sada umjesto da jačaju, dijele se. Međusobne podrške ima, no nekada je uslovljena pojedinačnim ciljevima ili eskalacijijom nasilja protiv drugosti. Solidarnosti nedostaje, a sve zajedno pogoduje antifeminističkim tendencijama.

…identitetske su nas politike u sprezi s političkom korektnošću dovele do apsurda – bojimo se spomenuti biologiju, iskustvo pa čak i izgovoriti riječ „žena“ da ne bismo nekome stali na žulj, i dok tako okolišamo, probudit ćemo se jedno jutro a ujedinjene će nam konzervativne snage zabraniti da abortiramo, možda i da pišemo i mislimo![xix]

Dok licitacije za prava žena, LGBTQIA zajednice, marginaliziranih i obespravljenih traju, svaka pojedinačna neravnopravna žena ili muškarac osjeti na vlastitoj koži šta pojmovno određeni feminizam jeste. Ili nije. Potrebno nam je razumijevanje naše vlastite pozicije u porodici, u društvu, u državi, u ustavu, u školi, na radnom mjestu, u umjetnosti, na selu i u gradu, u braku i partnerstvu, u miru i u ratu, u roditeljstvu. I ne samo to – potrebno nam je čitanje naše pozicije kao dijela grupe koja živi u porodici, društvu, državi, ustavu, poslu, obrazovanu, miru i ratu. Diskriminacija i nejednakost se dešavaju zbog našeg roda i spola (zato što smo žene, muškarci, lezbejke, gay, trans, itd.), na kojem god polu ovih termina bili. Pitanje je, kako im se danas - a za budućnost - suprotstaviti?

Pitala sam jednom prilikom ministricu u švedskoj feminističkoj vladi šta smatra najvećim izazovom u pogledu ravnopravnosti spolova. Rekla je: 'iluziju da smo ravnopravnost dostigli u bilo kojem segmentu'.